Znanstvenici za klimu upozoravaju: ‘Naša je civilizacija vrlo krhka’

Suočavajući se s klimatskim promjenama i općom ekološkom krizom, moramo znati da time ne spašavamo planet, nego sami sebe

Kada je riječ o zaštiti okoliša, teško je ponekad odrediti točku s koje bismo počeli raščlanjivati problem vezan uz tu tematiku koja svojom višeslojnošću zadaje glavobolje kako znanstvenicima i stručnjacima na tom području tako i laicima koji pritom postaju još zbunjeniji. Ovi posljednji još su ktomu često i žrtve manipulacije informacijama za koje se tvrdi da su u korist okoliša, a na kraju se ispostavi da je sve suprotno od toga.

Upravo zato važno je stalno iznova pisati o toj vrućoj temi koja će, nažalost, takva i ostati idućih godina te razgovarati sa stručnjacima, ponajprije znanstvenicima, koji su među rijetkima spremni iskreno progovoriti o ekološkim problemima i kontroverzijama koje nas okružuju. Jedan od takvih je i naš sugovornik Nikola Biliškov, jedan od pokretača inicijative Znanstvenici za klimu, inače kemičar zaposlen na Institutu “Ruđer Bošković” u Zagrebu, dugogodišnji aktivist na polju ekologije, mira i ljudskih prava.

On je i član vijeća Zelene akcije, aktivno surađuje s mnogim aktivistima srodnih područja iz Europe i svijeta, a za svoj profesionalni rad na Institutu kaže da je upravljan načelima zelene kemije, čijom se primjenom preispituju tradicionalne, često okolišno intenzivne i društveno neosjetljive kemijske procedure te se zamjenjuju novima, s minimalnim negativnim utjecajem na okoliš i društvo.

ENERGREEN: Na konferenciji o klimi, COP28, koja je održana u Dubaiju, sudionici su donijeli niz zaključaka. Među njima je i poziv za napuštanje fosilnih goriva. Govori se i o “povijesnom paketu” odluka. Koliko je akcijski plan, koji je ondje donesen, zapravo ozbiljan, a koliko je to sve samo mazanje očiju široj javnosti?

NB: Krajnji ishod svake UNFCCC-ove konferencije stranaka (COP-a) jesu zaključci koji se, nakon što prođu još nekoliko iteracija poslije same konferencije, objavljuju. Nije riječ o akcijskom planu, nego o smjernicama za politike koje bi se trebale donositi na svim razinama. Kad je riječ o formi, na svojoj ukupno 21 stranici taj je dokument podijeljen na numerirane odlomke, koji svi počinju riječima “prepoznajemo”, “podcrtavamo”, “izražavamo zabrinutost”, “pozdravljamo” i tomu slično. Dakle, na toj 21 stranici i u tih 196 odlomaka sažeto je sve ono što je ispregovarano krajem 2023. godine u Dubaiju, a što je u najsažetijem obliku smjer klimatskih politika, barem onakav kakvim ga vidi najviše međunarodno tijelo. Trebamo pritom imati na umu da ti zaključci nisu obvezujući, ali ipak imaju svoju težinu, svoj utjecaj i u znatnoj mjeri određuju nadolazeće političke trendove.

No mislim da je još važnije da ta 21 stranica sadrži sve nade čovječanstva u cjelini, a moramo reći da su mnoge od tih nada u znatnoj mjeri iznevjerene, i to od onih u koje su uprte oči cijelog čovječanstva, u cijeloj njegovoj rasprostranjenosti i raznolikosti. Osobito se to odnosi na nadolazeću generaciju, dakle na našu djecu, kao i na onaj ogroman dio čovječanstva koji nastanjuje tzv. Globalni jug. Taj dokument odraz je inercije sustava, profiterskim interesima zamagljene kratkovidnosti politike, besprizorne servilnosti prema fosilnoj industriji na štetu ranjivih, podzastupljenih, mladih. Taj dokument odraz je dubinske korumpiranosti cijelog sustava, korupcije na najvišoj međunarodnoj razini.

Sustav, koji servira interese manjine, koja je ionako ekonomski premoćna, pritom zanemarujući interese većine bez ikakve moći, smatram potpuno neprihvatljivim, štetnim, i zato ga treba mijenjati. Pritom podsjećam da ljudi i dalje u svojim rukama imaju znatnu moć, ali samo pod uvjetom zajedništva. Dokument iznesen u Dubaiju, kao uostalom i većina zaključaka prethodnih COP-ova, jasno pokazuje u kolikoj su mjeri te UNFCCC-ove konferencije stranaka izgubile na kredibilnosti te upozorava da bismo zapravo trebali iskoračiti iz ovog načina pregovaranja o suočavanju s klimatskom krizom i osmisliti neki novi, učinkovitiji forum za to. Zbog svega toga u jednom sam razgovoru zaključke iz Dubaija nazvao – ceduljicom.

Danas se i dalje oko 96 % vodika dobiva iz ugljikovodika, što dovodi do emisija CO₂

ENERGREEN: Na konferenciji su pozvali na utrostručenje svjetskih kapaciteta obnovljive energije i udvostručenje energetskog učinka do 2030. godine pa navode “prijelazne energente”, kao što je zemni plin. Kako je moguće da s jedne strane pozivaju na napuštanje fosilnih goriva, a s druge strane predstavljaju zemni plin kao prijelazno rješenje? Nije li to pomalo apsurdno? Postoji li pametnije rješenje koje bi moglo poslužiti kao “prijelazni energent”?

NB: Svi ti pozivi na znatno povećanje obnovljivih energetskih kapaciteta mogli bi zvučati dobro da se ne nalazimo na kraju prve četvrtine 21. stoljeća. Znanstvene činjenice o klimatskim promjenama pokazuju da smo u situaciji kad si više ne možemo dopustiti komotnost malih koraka. Mi moramo poduzimati velike skokove unaprijed. Drugim riječima, imperativ su našeg vremena radikalne promjene, dakle promjene u samim korijenima sustava ako želimo zauzdati klimatske promjene.

Nažalost, moram ponoviti da COP-ovi na tom polju ne ispunjavaju svoju glavnu zadaću, dakle ti pregovori izrazito podbacuju u prijenosu zahtjeva utemeljenih na znanstvenim činjenicama u učinkovite politike, koje bi se zatim i dosljedno provodile. Naime, već gotovo 170 godina znamo za vezu koncentracije ugljikova dioksida u atmosferi s temperaturom, a dugo već znamo i osnove mehanizama koji reguliraju globalnu klimu. Ta znanja dosad su se jako rafinirala, tako da danas s vrlo velikom pouzdanošću znamo objasniti to što opažamo. Osim toga, prvi pozivi znanstvenika za prelazak s fosilnih goriva na obnovljive izvore datiraju iz 1912. godine. U tom smislu, više je nego razočaravajuće što mi danas još govorimo o tranziciji na održivu energetiku kao da je to znanstvena fantastika pa tu ubacujemo nekakve “prijelazne energente” i slično. Još više razočarava što se kao glavni prijelazni energent nametnuo plin, kojemu je onda dodijeljen uljepšavajući naziv “prirodni plin”.

Tu je riječ o podlom komunikacijskom triku, a zapravo o manipulaciji, kojom se ističe nebitno svojstvo plina (njegovo prirodno porijeklo), potiskujući u drugi plan bitna, zapravo problematična, svojstva, koja se kriju iza njegova kemijskog identiteta. Plin o kojemu ovdje govorimo po kemijskom je sastavu uglavnom metan, sam po sebi vrlo potentan staklenički plin, a produkti njegova izgaranja su voda i ugljikov dioksid. U prirodnom plinu nalaze se i viši ugljikovodici, koji se mogu izdvojiti i u tom pročišćenom obliku dolaze na tržište. Jedan od takvih važnih plinova je i propan, a upravo sam prije nekoliko dana čitao jako zanimljiv komentar o marketinškom prikazivanju tog plina kao “zelenog”, “održivog” itd. No to je samo jedan od primjera zelenog pranja (greenwashinga), vrlo raširene prakse kojom nam se nastoje podmetnuti različita lažna rješenja.

Klimatske promjene dovode do znatne degradacije okoliša, što uzrokuje ljudsku patnju, emocije

ENERGREEN: Kako komentirate činjenicu da je tako jedna važna konferencija, usmjerena na sprečavanje klimatske katastrofe, održana u zemlji koja živi od nafte – u Ujedinjenim Arapskim Emiratima? I ne samo to. Nije li sporno i što je konferencijom predsjedao sultan Ahmed al-Jaber, ministar industrije i napredne tehnologije UAE-a te ujedno i izvršni direktor Nacionalne naftne kompanije u Abu Dhabiju. Nije li to pomalo kontroverzno?

NB: Konferencija je održana u Dubaiju, gradu koji je sam po sebi eklatantna ekshibicija pretjerane tehnologiziranosti, temeljene na financijskoj moći koja proizlazi iz ekstrakcije i distribucije nafte. Već sam odabir te lokacije za ovakvu konferenciju zvuči kao jedna iznimno glupa šala. Kad tomu pridodamo činjenicu da je predsjedajući bio sultan Ahmed al-Jaber, sa svim svojim jakim vezama s naftnom industrijom, šala postaje potpuno degutantna.

Ali to nije sve! Tijekom konferencije al-Jaber se koristio očitim lažima otvoreno se protiveći zahtjevu za ukidanje fosilnih goriva, a nakon konferencije nastavio je u istom tonu, mrtav hladan najavljujući nastavak ulaganja svoje tvrtke u fosilna goriva. Ali – čak ni to nije sve! Sljedećim COP-om, koji će se krajem ove godine održati u Azerbajdžanu, predsjedat će još jedna lokalna zvijezda fosilne industrije – Muhtar Babajev. Doista, ne bih to nazvao samo kontroverznim nego potpuno neprihvatljivim.

Već gotovo 170 godina znamo za vezu koncentracije CO₂ u atmosferi s temperaturom

ENERGREEN: Je li moguće dosezanje nulte emisije CO₂ do 2050. godine te znatno smanjenje stakleničkih plinova do 2030.?

NB: Moguće je. Pritom treba shvatiti da CO₂ zapravo nije uzrok klimatskih promjena. Njega možemo smatrati glavnim materijalnim uzročnikom, indikatorom učinkovitosti naših akcija, kao i svojevrsnim glasnikom, nositeljem informacije o samoj srži utjecaja socioekonomskog sustava na globalni klimatski sustav. Zato mjere smanjenja, a u konačnici i ukidanja emisija CO₂, nužno zadiru u samu srž danas dominantnog socioekonomskog sustava.

ENERGREEN: Je li ostvariv cilj o kojem se govori već godinama, da globalne temperature ne smiju porasti više od 1,5 °C do 2100. godine?

NB: Taj je cilj i dalje ostvariv, ali mjere potrebne za njegovo dostizanje radikalne su i zadiru u sve aspekte ljudskog djelovanja. No svako daljnje odgađanje pravilno usmjerene akcije čini te zahtjeve sve radikalnijima.

ENERGREEN: Protekla, 2023. godina, bila je najtoplija godina dosad, čemu su pridonijele neviđene globalne temperature od lipnja nadalje, izvijestila je Copernicus služba za klimatske promjene. Kako zaustaviti taj trend? Je li na neki način riječ o izvanrednom stanju na Zemlji kojem treba pristupiti na potpuno nov način?

NB: Kad govorimo o klimatskim promjenama i njihovim posljedicama, obično se ograničavamo na objektivne činjenice, koje se iskazuju u iznosu koncentracije CO₂, porastu temperature i razine mora, povećanju frekvencije oluja, povlačenju i kolapsu planinskih ledenjaka i polarnih ledenih kapa i slično. Naravno, te su brojke alarmantne i nedvojbeno iskazuju ozbiljnost situacije. Analiza tih brojčanih podataka daje smjernice za djelovanje, a tada je stvar političke volje, odlučnosti i hrabrosti u kojoj će se mjeri te znanstvene činjenice prenositi u kvalitetne političke odluke, koje će se doista i dosljedno provoditi.

No često se zanemaruje činjenica da klimatske promjene dovode do znatne degradacije okoliša, što uzrokuje ljudsku patnju i strah te cijeli spektar emocija, od krivnje i tuge do bijesa. Zamjetna je prava pandemija osjećaja nemoći i besperspektivnosti, što rezultira klimatskom anksioznošću, ali i težim stanjima koja suvremena psihijatrija prepoznaje. Kad govorimo o klimatskim promjenama, ne smijemo zaboraviti na emocije.

Imperativ našeg vremena radikalne su promjene ako želimo zauzdati klimatske promjene

ENERGREEN: Koji bi izvor energije bio najčistiji i najmanje utjecao na okoliš kada se u obzir uzmu baš svi parametri – ne samo korištenje tog izvora nego i metode proizvodnje energije, problem otpada koji nastaje zbog zamjene dijelova i općenito infrastrukture vezane uz izvor?

NB: Odgovor na topitanje iziskivao bi detaljnu komparativnu analizu svih dostupnih izvora energije, što naravno nije moguće ovdje učiniti, a to i znatno nadilazi moje znanje i ekspertizu. No ono što mogu reći jest da bilo koje rješenje ne vrijedi univerzalno. Pri odabiru optimalnog energetskog miksa uvijek treba uzimati u obzir lokalne specifičnosti, ali i uvažavati želje i potrebe lokalnog stanovništva. Isto tako, ne smijemo zanemariti potencijalni utjecaj pojedinačnog rješenja na okoliš i društvo u drugim dijelovima svijeta, gdje se npr. crpe i prerađuju sirovine.

ENERGREEN: Nuklearna energija i plin kao sastavni dio zelenog plana EU-a – što je tu sporno?

NB: O plinu sam puno govorio ranije pa se ne bih ovdje ponavljao. Kad je riječ o nuklearnoj energiji, imamo klasični ekološki problem odlaganja otpada, ali manje se spominju problemi vezani uz dostupnost sirovina za proizvodnju uranija i drugih nuklearnih goriva. Naime, ležišta tih ruda uglavnom se nalaze u zemljama Globalnog juga, gdje se one crpe i prerađuju često u potpuno neprihvatljivim uvjetima rada, uz izrazito negativan utjecaj na okoliš, kao i proliferaciju kolonijalnih odnosa. Iako u samoj proizvodnji nuklearne elektrane ne emitiraju CO₂, emisije su u cijelom tehnološkom lancu značajne, a tu su i drugi negativni utjecaji na okoliš.

ENERGREEN: Vodik kao izvor energije – što stoji na putu njegovu omasovljivanju?

NB: Danas se i dalje oko 96 % vodika dobiva iz ugljikovodika, što dovodi do emisija CO₂. Naravno, razvijene su druge tehnologije, koje omogućuju proizvodnju tzv. zelenog vodika, ali cijena tako proizvedenog vodika još je nekonkurentna. Stoga su ta istraživanja vrlo živahno polje znanosti o materijalima, koje se i izdašno financira. Mislim da u doglednoj budućnosti možemo očekivati značajan prodor vodika u energetski miks. No trenutne se “vodikove” politike također često oslanjaju na obnovu neokolonijalnih odnosa, što smatram neprihvatljivim.

Znanstvenici za klimu zabrinuti su zbog sve izrazitijih klimatskih promjena

ENERGREEN: Kakvo je ozračje u Hrvatskoj u pogledu osviještenosti o ukidanju fosilnih goriva? Je li apel Znanstvenika za klimu iz 2020. godine urodio nekim plodom?

NB: Neka istraživanja pokazuju da su građani Hrvatske zabrinuti zbog klimatskih promjena, ali ta istraživanja nisu najnovija i svakako bi ih trebalo ponoviti. Kad je riječ o znanstvenom sektoru, imamo dosta vrsnih istraživača, koji provode vrijedne projekte, ali ti isti znanstvenici najčešće su nezainteresirani za komunikaciju s političarima, kako bi inzistirali na prenošenju znanstvenih spoznaja u učinkovite politike. S druge strane, u civilnom sektoru postoji klimatski pokret, ali on je rascjepkan i nedostaje mu jedinstvo.

Na valu globalnog pokreta srednjoškolaca i kod nas su bile vrlo aktivne grupacije mladih ljudi koji su bili sve glasniji i argumentiraniji u zahtijevanju klimatske akcije. Upravo u kontekstu te društvene dinamike, ali i sve glasnijih globalnih upozorenja znanstvenika, mi smo odlučili istupiti sa svojim apelom, koji je dosta jako odjeknuo te je rezultirao i konkretnim sastancima i našim uključenjem u društveni dijalog o klimatskim promjenama. Nažalost, pandemija je i na tom polju imala izrazito negativan učinak te je u znatnoj mjeri uzrokovala raspršenje tih novonastalih snaga. Od toga se još oporavljamo. Istovremeno, zamjetna je i preraspodjela snaga i značajniji prodor poricanja klimatskih promjena, strategija zelenog pranja i ostalih negativnih trendova. Imajući sve to u vidu, i mi se moramo prerasporediti, identificirati te trendove i uskladiti svoje djelovanje s realnošću trenutka.

ENERGREEN: Kakva je zapravo prava, ogoljena budućnost planeta? Naime, postoji li prava snaga zelenih udruženja i znanstvenika, kao i društveno odgovornih tvrtki, da se nešto pokrene na dobro, da se učine promjene za bolje sutra. Ili jednostavno nemamo šansi jer su glavni i moćni igrači potpuno nezainteresirani za sve zelene i zanimaju ih samo vlastiti interesi?

NB: Sam po sebi, planet je ravnodušan. Suočavajući se s klimatskim promjenama i općom ekološkom krizom, moramo znati da time ne spašavamo planet, nego sami sebe. Kroz svoju dugu i dinamičnu geološku povijest, planet je, zajedno s globalnim ekosustavom, prošao kroz velike krize. Planet se nakon svih tih kriza i dalje vrti oko svoje osi i putuje oko Sunca. Ekosustav je prolazio kroz intenzivna izumiranja, ali rezultat toga je zatvaranje starih i otvaranje novih ekoloških niša, što je naposljetku omogućilo i dominaciju sisavaca, iz kojih se razvio čovjek.

No naša civilizacija, koju mi prečesto uzimamo zdravo za gotovo, zapravo je vrlo krhka i može postojati samo u vrlo ograničenom opsegu ekoloških uvjeta. Suočavanje s klimatskim promjenama zato je vrhunski civilizacijski imperativ i izraz odgovornosti čovječanstva u cjelini prema samome sebi. Ja često kažem i da je to ultimativni ispit zrelosti čovječanstva, u kojem moramo dokazati da smo, sa svom tom inteligencijom koju imamo, sposobni ponašati se pametnije od kolonije bakterija na hranjivoj podlozi.

Mnoge pozitivne tekovine znanosti trenutno se dovode u pitanje, tvrde Znanstvenici za klimu

Tko su Znanstvenici za klimu?

Kako bismo najbliže opisali Inicijativu Znanstvenici za klimu, prenosimo njihov opis samih sebe koji su objavili na svojoj internetskoj stranici: “Mi, predstavnici svih znanstvenih disciplina i polja, vrlo smo zabrinuti zbog sve izrazitijih klimatskih promjena. Kao znanstvenici, osjećamo svoju odgovornost prema društvu u cjelini, što smo artikulirali u svojem Apelu za sustavnu klimatsku akciju, koji smo u siječnju 2020. uručili institucijama zakonodavne i izvršne vlasti. Nažalost, činjenica je da se mnoge pozitivne tekovine znanosti trenutno dovode u pitanje, dobrim dijelom zbog nespremnosti opće javnosti na kritičko primanje informacija kojima je današnje čovječanstvo preplavljeno.

S druge strane, uloga znanstvenika u razvoju nuklearnog naoružanja u XX. stoljeću, kao i hiperspecijalizacija znanosti, rezultirale su općim srozavanjem povjerenja u znanost i velikim poteškoćama u razumijevanju važnosti znanosti i znanstvenih rezultata. Tomu treba dodati i novu poziciju znanosti u okrilju sveopće komodifikacije, pa se tako i znanje, kao vrhunsko opće dobro po sebi, pretvara u tržišnu vrijednost. U takvim novouspostavljenim pravilima, kroz stalnu utrku za što višim scientometrijskim parametrima, negdje se zagubila etička samorefleksija znanstvenog rada, kao i potreba da se taj rad razumljivim jezikom prezentira široj javnosti.

Kao građani, ali i kao roditelji, osjećamo se dužnima prema nadolazećoj generaciji, kao i generacijama još nerođenih ljudi. Naime, bolna je pozicija djeteta i djece danas. Djeca su u jednom trenutku preuzela stvar u svoje ruke i to je, u pozitivnom smislu, bila prijelomna točka globalnog klimatskog pokreta. Naime, sve nas starije djeca i mladi zaista imaju pravo vidjeti kao sramotne, kao neodgovorne izdajice, kao prestrašene individue bez ambicije, nesposobne za odlučno djelovanje. Naravno, i mi smo nekad imali to pravo i zato možemo i prepoznati i rekonstruirati taj osjećaj. Doista je nevjerojatno da mi djeci ostavljamo po mnogim kriterijima lošiji svijet: svijet s ograničenijim pristupom obrazovanju, smanjenim mogućnostima i sigurnošću zapošljavanja, svijet u kojem će oni biti generacija siromašnija od svojih roditelja, tj. nas.

Ostavljamo im socijalni darvinizam, s perspektivom pravog darvinizma. Jer, kad svemu onome prije spomenutom pridodamo činjenicu da im kuću planet ostavljamo devastiranu, s jakom naznakom katastrofe unutar jedne generacije, i da smo njima nonšalantno prepustili problem održanja samog čovječanstva u nasljeđe, onda nas stvarno imaju pravo gledati s prezirom. Doista, imaju nas pravo pitati: ‘Kako se usuđujete?!’ Mi smo znanstvenici, a klimatske promjene su znanstvena činjenica, koja je dovela do sveprožimajuće klimatske krize. Svoju ulogu prepoznajemo u tom kontekstu.”