‘Iluzorno je očekivati da ćemo preživjeti ako uništimo okoliš’

‘Projekcije predviđaju da će se proizvodnja plastike udvostručiti u sljedeća dva desetljeća’, upozorava profesor Klobučar

Dok se neki oblici zagađenja okoliša mogu uočiti golim okom, ponekad i u veoma dramatičnim oblicima, poput rijeka koje su promijenile boju ili smoga koji ponekad danima zavija gradove u guste oblake, drugi nam izmiču osjetilima, iako itekako utječu na nas. Jedan od najsuptilnijh, iako ne manje opasnih oblika zagađenja, je i ono mikroplastikom, o kojem su znanstvenici počeli pisati tek 2004. godine.

Mikroplastika označava sitne čestice plastike promjera manjeg od 5 milimetara. Mogu nastati raspadanjem većih plastičnih predmeta ili čak proizvoda namijenjenih za kozmetiku. Tragovi mikroplastike pronađeni su svuda oko nas, a od nedavno se objavljuje i velik broj istraživanja koja pokazuju da se mikroplastika nalazi i u živim bićima, uključujući i ljude.

Znanstvenici su ustanovili da mikroplastika u žitaricama smanjuje prinose u poljoprivredi, a spekulira se i da utječe na zdravlje ljudi te povećava rizik od razvoja teških bolesti kao što je rak. Naime, tragovi mikroplastike pronađeni su ne samo u ljudskoj krvi, već i u plućima, jetri, posteljici i majčinom mlijeku, pa čak i u mozgu. Još su potrebna istraživanja kako bi se precizno utvrdio utjecaj tih čestica na naše organe, što bi u konačnici podiglo svijest o ovom problemu.

Mali fragmenti

O zagađenju mikroplastikom razgovarao sam s prof. dr. sc Goranom Klobučarom s biološkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Profesor ekotoksikologije objasnio je da je pojam mikroplastike relativno nov (potječe iz rada objavljenog 2004. godine), no da su mali fragmenti plastike pronađeni u okolišu još u drugoj polovici prošlog stoljeća.

„Već su ranija istraživanja naglasila da su mali fragmenti plastike (akril, poliamid, polipropilen, poliester, polietilen i polistiren) prisutni u morskim ekosustavima te da se njihova količina znatno povećala od 1960-ih. Plastično onečišćenje prvi su uočili znanstvenici koji su proučavali plankton krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina. Već tada su postojali dokazi da životinje mogu unijeti mikroplastiku u svoj organizam“, priča profesor.

Problem plastičnog otpada, a tako i mikroplastike, započinje s ekspanzijom industrije plastičnih masa tijekom II. svjetskog rata i neposredno nakon njega. Svjetska proizvodnja plastike u 2023. godini dosegnula je 413,8 milijuna tona, od čega 0,5 posto završi u oceanima i morima. Profesor Klobučar ističe da, iako se to čini kao mali postotak, predstavlja golemi problem.

Znanstvenici smatraju da se nalazimo u šestom masovnom izumiranju vrsta

Smanjuje prinose

„Sjećam se TED predavanja Charles Moorea o ‘morima plastike’ iz 2009. godine, koje sam pokazivao svojim studentima na predavanjima iz Ekotoksikologije. Takozvana ‘Velika pacifička nakupina plastičnog otpada’ prostire se na oko 1,6 milijuna četvornih kilometara – otprilike kao tri Francuske. Plastični otpad ne mora biti usitnjen u mikroplastiku da bi predstavljao problem.

Veći komadi plastičnog otpada (vrećice, mreže za ribolov i dr.) mogu uzrokovati smrt (najčešće gušenjem ili nakupljanjem u probavilu) ili smanjenu vijabilnost mnogobrojnih morskih i drugih životinjskih organizama. Projekcije predviđaju da će se proizvodnja plastike udvostručiti u sljedeća dva desetljeća“, upozorava profesor. Osim na morskoj površini i u dubokomorskim sedimentima, mikroplastika je pronađena i na kopnu, i to od poljoprivrednih površina pa do najviših planina.

Pronađena je i u više od 1300 vodenih i kopnenih vrsta, od najsitnijih beskralježnjaka do vršnih predatora, a zabilježeni su učinci na svim razinama biološke organizacije, od stanica do ekosustava. „U radu koji sam 2019. godine objavio sa svojim kineskim kolegama sa Sveučilišta u Nanjingu, među prvima smo dokazali da se vrlo sitna polistirenska mikroplastika (100 nm) može akumulirati u korijenu boba (Vicia faba) i tako blokirati transport hranjivih tvari kroz stanične membrane“, dijeli ovaj nalaz koji objašnjava manje prinose kod kontaminiranih biljaka.

Mikroplastika je pronađena u krvi, plućima, jetri, posteljici, majčinom mlijeku, mozgu

DNA gujavica

„Još veći problem za žive organizme predstavlja nanoplastika (usitnjena mikroplastika). Mikroplastika je veličine između 0,1 i 5000 μm (dakle manje od 5 mm), a nanoplastika od  0,001–0,1 μm (1 do 100 nm). Čestice plastike manje od 1 μm mogu ući u stanicu što ih čini puno opasnijima od onih većih“, pojašnjava profesor Klobučar. Objašnjava da su djelovanjem mikro i nanoplastike najugroženiji morski organizmi, pogotovo one životinje koje će zamijeniti te čestice za hranu, na primjer životinje koje se hrane filtriranjem vode, kao što su školjkaši.

Međutim, kako mikroplastike sve više dospijeva i na kopno, pogođene su i druge vrste. „Sve više su ugroženi i organizmi u tlu (npr. gujavice koje su od presudne važnosti za kvalitetu tla). Prije nekoliko godina smo, u suradnji s kolegama iz Kine, otkrili da i vrlo niske količine mikroplastike u tlu (manje od mg na kg tla) uzrokuje oksidativni stres i oštećenja epitela crijeva i DNA gujavica.

Plastični otpad, ali i ostaci plastičnih folija/filmova koje se koriste u poljoprivredi (geomembranska, silažna, malč folija i folija za pokrivanje staklenika) predstavljaju sve veći problem“, upozorava profesor. Gujavice su izrazito korisne za poljoprivredu jer svojim rovanjem usitnjavaju i obogaćuju tlo, pa smanjenjem njihove populacije indirektno pati i poljoprivreda.

Znanstvenici su ustanovili da mikroplastika u žitaricama smanjuje prinose u poljoprivredi

Iluzorna očekivanja

„Otprilike 80% plastičnog otpada na poljoprivrednim površinama stvara se upravo od plastičnih folija koje često ostaju na poljima i tu se razgrade u mikroplastiku. Sjetimo se također i nedavnih naslova u novinama o nezakonitom zakapanju desetina tisuća tona plastičnog otpada na većem broju lokacija u Hrvatskoj”, upozorava profesor te dodaje da čestice iz odbačene plastike na kraju završe u okolišu te kroz druge organizme u konačnici završavaju i u nama.

Profesor Klobučar smatra da su ljudi otprilike jednako pogođeni ovim oblikom zagađenja kao i ostali organizmi, ali s jednom bitnom razlikom. „Ljudi, za razliku od organizama u okolišu, svojevoljno koriste plastiku i tako pristaju na njeno negativno djelovanje. Iluzorno je očekivati da ćemo mi preživjeti ako uništimo naš okoliš odnosno organizme o kojima ovisi naš opstanak. Mislim da smo u zadnje vrijeme izgubili fokus s problema onečišćenja okoliša (ako smo ga ikad i imali) jer je to dugoročni/kronični problem koji čovjek, kao biće koje zbog evolucijskog narativa puno bolje percipira neposrednu opasnost ili barem onu koju mu mediji nameću kao takvu, ne smatra suštinski važnim te odgađa ili ignorira rješavanje takvog ‘pozadinskog’ problema“, i tako naglašava jedinstvenu ulogu čovjeka u prirodi.

Napomenuo je da ljudi i na druge načine unose štetne tvari u organizam, često posve svjesni njihove štetnosti. „Nešto slično događa se s pušačima ili svim ljudima koji unose u svoj organizam različite nezdrave tvari ignorirajući mogući štetni ishod na dulje staze“, kazuje te tvrdi da će negativni utjecaj mikroplastike na sve organizme u okolišu u budućnosti biti sve veći.

Mikroplastika označava sitne čestice plastike promjera manjeg od 5 milimetara

Vjetrobransko staklo

„Postoje mnogobrojni znanstveni radovi koji ukazuju na ogroman pad brojnosti mnogih skupina organizama unatrag nekoliko desetljeća (kukci, ribe, ptice, fitoplankton, vodozemci i dr.). Znanstvenici koji se bave tim problemom smatraju da se nalazimo u 6. masovnom izumiranju vrsta.

Peto masovno izumiranje je uzrokovao udar ogromnog asteroida prije otprilike 66 milijuna godina“, objašnjava profesor, pa navodi veoma slikovitu ilustraciju kako se to očituje. „Dobar primjer nestanka životinja su ostaci kukaca na vjetrobranskom staklu vašeg auta dok se vozite na more.

Danas i prije 40-ak godina. Pokušajte se sjetiti (ako ste dovoljno stari) kako je izgledalo vjetrobransko staklo tada, a kako izgleda danas. Istraživanja pokazuju pad biomase kukaca u zaštićenim područjima u Njemačkoj unatrag tridesetak godina za 75%. Mikroplastika je samo mali dio našeg negativnog djelovanja na okoliš“, opisuje profesor Klobučar.

Čestice mikroplastike mogu nastati raspadanjem većih plastičnih predmeta ili čak proizvoda namijenjenih za kozmetiku

Tehnički nezamislivo

Došli smo i do teme uklanjanja mikroplastike iz okoliša, a profesor odmah navodi da je to i tehnički nezamislivo, a da bi u slučaju da se osmisli način da bude provedivo, bilo izrazito skupo i zahtijevalo političku volju koja je do sada upitna.

„Ne postoji izvediv način da se sva plastika ukloni iz okoliša. Pogotovo ne mikro i nanoplastika. Mehaničko uklanjanje većeg plastičnog otpada se može provesti ako postoji izvor financiranja i politička volja. Obično ne postoji niti jedno niti drugo.

A sve se obično svodi na načelno suglasje da se nešto mora napraviti i neke dobrovoljne udruge ili pojedince koji na svoju ruku poduzimaju, vrlo ograničena, čišćenja okoliša od otpada (što uključuje i plastiku)“, opisuje tmurnu realnost.

Plastični otpad, ali i ostaci plastičnih folija/filmova koje se koriste u poljoprivredi (geomembranska, silažna, malč folija i folija za pokrivanje staklenika) predstavljaju sve veći problem

Slaba reciklaža

„Treba sve sagledati realno i osvijestiti da je šteta trajna i ireverzibilna. Uvjeren sam da će proizvodnja plastike rasti jer ne postoji prava, ekološki neutralna zamjena za nju i da će je biti sve više na tržištu i na smetlištima. Vjerojatno će se povećati njeno prikupljanje što je vidljivo i u Hrvatskoj unatrag nekoliko desetljeća“, smatra profesor te nadu polaže u suradnju znanosti i društva. „Taj trend vjerojatno će s vremenom zahvatiti i ostatak svijeta.

Možda će se s vremenom naći način da se poveća recikliranje plastike koje je danas minorno, kažu neki izvori da je to 9% ali ja smatram da je to preuveličan postotak. U svakom slučaju rješavanje tog problema zahtijeva kombinaciju znanstvenih, ekonomskih i društvenih mjera. Pošto za plastiku nemamo zamjenu koja bi bila neškodljiva za okoliš, jedino što možemo/moramo je razviti sveobuhvatan sustav upravljanja (od proizvodnje do sanacije otpada) kako bi se zadovoljile ljudske potrebe uz ‘minimalan utjecaj na okoliš'”, zaključuje tu misao.

Budući da je mikroplastika manje primjetna od nekih drugih tipova zagađenja, ljudi je automatski smatraju manje važnom. Profesor Klobučar smatra da je teško postaviti neku sigurnu listu prioriteta kad je u pitanju rješavanje zagađenja. Objašnjava da u znanosti svako otkriće sa sobom nosi pozitivne i negativne posljedice te da se s tim negativnima moramo naučiti suočavati i upravljati njima. To je ilustrirao i na primjeru otkrića pesticida, koje je bilo dočekano s ushićenjem.

Spekulira se da mikroplastika utječe na zdravlje ljudi te povećava rizik od razvoja teških bolesti kao što je rak

Dvije strane medalje

„Gotovo svaki napredak u razvoju čovječanstva ima dvije strane medalje. Onu negativnu obično otkrijemo puno kasnije kao što je primjerice bilo s upotrebom DDT-a koji se u početku svog korištenja doživljavao kao idealno rješenje za kontrolu populacija štetnih kukaca u poljoprivredi, ali i malarije, odnosno njenog vektora – komaraca. Tako je za njegovu upotrebu u suzbijanju malarije dodijeljena Nobelova nagrada za fiziologiju ili medicinu 1948. godine.

Negativne strane korištenja pesticida, ali i izuma poljoprivrede ili pojave industrijske revolucije i upotrebe fosilnih goriva, izuma plastike kao i današnjeg razvoja UI koja zahtijeva ogromno povećanje energetskih resursa, dio su našeg svakodnevnog života i mi ih prihvaćamo jer su nam potrebne dobre strane tih izuma kojih se ne želimo odreći“, opisuje profesor ekotoksikologije.

„Mogao bih dugo nabrajati sva negativna antropogena djelovanja na okoliš uzrokovana ispuštanjem pesticida, industrijskih kemikalija, endokrinih modulatora, desetaka tisuća različitih spojeva koji zajedno imaju nepoznat negativan utjecaj, globalnim zagrijavanjem, svjetlosnim i zvučnim onečišćenjem, biološkim onečišćenjem (strane i invazivne vrste ali i uzročnici bolesti) i naravno stvaranjem i ispuštanjem mikro- i nano-čestica/plastike, ali želim poštedjeti čitatelje koji su došli do kraja ovog teksta. Rangiranje različitih vrsta onečišćenja/zagađenja prema prioritetu je bespredmetno jer kasnimo s rješavanjem svih njih“, upozorava profesor Klobučar uz duhovit komentar, ali i ozbiljno upozorenje.