‘Morski snijeg’ prenosi plastiku s površine mora na dno

Kad pomislite na plastiku u oceanu, možda vam se pred očima pojave boce i vrećice koje plutaju na valovima i polako odlaze prema otvorenom moru. No stvarnost je složenija, i mnogo dugotrajnija.

Čak i kad bismo od danas potpuno zaustavili zagađenje plastikom, novo istraživanje pokazuje da bi fragmenti plutajuće plastike i dalje onečišćivali površinu oceana više od jednog stoljeća.

Ti se komadići razgrađuju vrlo sporo, ispuštajući mikroplastiku koja se kreće prema morskim dubinama gotovo neprimjetnim tempom. Rezultat je „prirodna pokretna traka“ zagađenja koja povezuje površinu s dubokim morem, piše Science Alert.

“Morski snijeg”

“Naše je novo istraživanje imalo za cilj razumjeti što se događa s velikim komadima plutajuće plastike nakon što dospiju u ocean. Razvili smo računalni model kojim smo simulirali kako se ta plastika razgrađuje, lomi i povezuje s ljepljivim česticama u vodi poznatima kao „morski snijeg“, koje pomažu da se materijal prenese na morsko dno.

Morski snijeg prirodni je oblik „snježnih pahuljica“ u oceanu. To su sitne, ljepljive pahuljice odumrlog planktona i drugih organskih čestica koje se spajaju i polako tonu, noseći sa sobom sve što se na njih zalijepi, uključujući i mikroplastiku.

Novi model nadovezuje se na naše ranije istraživanje o dugoročnoj sudbini mikroplastike manje od 1 mm, koje je pokazalo da plastika počinje reagirati s finim suspendiranim organskim česticama tek kad se dovoljno razgradi i postigne određenu veličinu.

No taj jednostavni jednodimenzionalni model nije uzimao u obzir fizičke procese poput morskih struja”, tvrde autorice istraživanja – Kate Spencer, profesorica okolišne geokemije sa Sveučilišta Queen Mary u Londonu, i Nan Wu, ekološka modelarica, poslijedoktorska istraživačica s Britanskog antarktičkog instituta, Sveučilišta Queen Mary u Londonu.

Morski procesi

Povezivanjem razgradnje plastike s morskim procesima, uključujući taloženje morskog snijega, sada smo pružili potpuniju sliku o tome kako se male plastične čestice kreću kroz oceanski sustav i zašto dio plutajuće plastike „nestaje“ s površine.

Kad velike plastične stvari poput omota hrane ili dijelova ribarske opreme dospiju u ocean, one mogu godinama plutati, dok ih sunčeva svjetlost i valovi postupno oštećuju, a na površini im se razvija morski biofilm odnosno zajednice mikroorganizama koji žive na plastici.

S vremenom se ti predmeti razbijaju u sve sitnije komadiće, koji na kraju postaju dovoljno mali da se zalijepe za morski snijeg i potonu. No taj proces traje vrlo dugo pa nakon stotinu godina, oko 10% izvornog materijala i dalje se može naći na površini oceana.

“Nestala plastika”

“Znanstvenici su već dugo uočavali neobično neslaganje između količine plastike koja ulazi u oceane i mnogo manjeg broja plastičnih ostataka pronađenih na površini. Plutajuća plastika mora se ukloniti s površine razgradnjom i potapanjem, ali dosad brojke nisu bile usklađene. Naša otkrića pomažu objasniti taj „problem nestale plastike“.

Nismo prvi koji su dokumentirali potonuće mikroplastike, ali kombiniranjem eksperimentalnih podataka o tome kako se mikroplastika povezuje s finim sedimentima u vodi, s našim modelom razgradnje plastike i taloženja morskog snijega, ponudili smo realne procjene o tome kako se mikroplastika uklanja s površine oceana i tako objasnili gdje završava „nestala“ plastika”, tvrde znanstvenice.

Prirodna biološka „pumpa“ oceana, često opisana kao pokretna traka, prenosi ugljik i hranjive tvari s površine u dubine mora. Naše istraživanje sugerira da isti proces prenosi i plastiku. No to ima svoju cijenu. Kako globalna proizvodnja plastike i dalje raste, biološka bi pumpa mogla biti preopterećena.

Ako se previše mikroplastike zalijepi za morski snijeg, moglo bi doći do poremećaja u učinkovitosti pohrane ugljika u oceanu, što bi moglo imati posljedice za morske ekosustave, pa čak i za regulaciju klime, pojašnjavaju znanstvenice.

Pokretna traka zagađenja

Zagađenje mikroplastikom nije kratkoročan problem. Čak i kad bismo danas potpuno prestali stvarati plastični otpad, površina oceana ostala bi onečišćena još desetljećima. Da bismo se s tim problemom stvarno suočili, trebamo dugoročno razmišljanje, a ne samo akcije čišćenja plaža ili mora.

Politike moraju obuhvatiti sve faze: proizvodnju, uporabu i zbrinjavanje plastike. Razumijevanje načina na koji se plastika kreće kroz oceanski sustav ključan je korak prema tom cilju.

Veliki, plutajući plastični predmeti razgrađuju se desetljećima, otpuštajući mikroplastiku tijekom vremena. Ti sitni fragmenti na kraju mogu potonuti na morsko dno, ali tek nakon višestrukih ciklusa vezanja i odvajanja od morskog snijega, a to je proces koji može potrajati generacijama.

To znači da se plastika izgubljena u moru prije nekoliko desetljeća i danas još uvijek razgrađuje, stvarajući trajni izvor nove mikroplastike. Ocean povezuje sve: ono što danas pluta, jednog će dana potonuti, razlomiti se i ponovno pojaviti u novom obliku. Na nama je da osiguramo da ono što ostavimo iza sebe bude manje štetno od onoga što smo već pustili da pluta.